

KNJIGE
Mittelstadtrauschen
“Oktobar donosi kišu, Dunavski kanal se podigao koliko se ne podigne za celu godinu, ulice i parkovi su poplavljeni, a i reka Vin napokon ponovo teče. Prelivaju se i kanali i osećanja, grla se pune melanholijom, ženske oči se rastaču i lije iz njih. Nad gradom i njegovim jesenjim bojama nadvija se talas depresije koji će zahvatiti Mari, zahvatiće i Sonju, pa tako obe sede kod kuće, jedna na žutoj dizajnerskoj sofi pred ravnim ekranom, druga među mačijim dlakama i opušcima od cigareta. Živelo samosažaljenje, živela depresija!
Jakob, koji je izazvao sve to cmizdrenje, za to vreme žonglira između laserskih pumpi, ogledala i kristala, teleportuje kvantna stanja i evaluira rezultate istraživanja. Za Marijine suze ne zna, Sonjine ga se suze više ne tiču.”
(MITTELSTADTRAUSCHEN/ Poglavlje 12
previd: Jelena Pržulj, Beograd 2019)





u Pančevo, Maj 2019 – iz dnevnika
Gacam kroz blato, odozdo nešto poseže za mnom, vuče mi cipelu. Saginjem se, otržem to svoje crveno od čudovišta, nastavljam bosih nogu. Sunce me prži po licu (napokon!), komarci mi zuje u ušima, uleću u mozak.
Hoću do granice. Donau, Dunave – do sada sam uvek verovala da nas ti povezuješ.
S. mi kaže: Dunav je muškog roda, a Sava nije. Ima u tome neke erotike, kada se Sava uliva u Dunav.
A Tamiš koji je ženskog roda?, pitam.
Tamiš je muškog roda, kaže S.
Naravno, der, taj Temesch se uliva u die, tu Donau.
Smejemo se rečima, dodajemo mala žuta lica.
Izmičem se iz blata, osluškujem pevanje ptica i zvuke motora. Ponovo pišti mesindžer, Mogli bismo na žurku u Beograd, piše, tamo je neki koncert. Fuck Belgrade, stiže kao odgovor, šta će kome jebeni Beograd?
No way I will ever move to Belgrade.
F. prenosi svoj britanski naglasak preko vode. Njena kuća je u zoni karantina, kolera i tifus, svojevremeno su bolesnici prebacivani tamo gde je sad njena vikendica. Tada je ostrvo još uvek pripadalo Austrougarskoj, objasniće mi, sutra (znam to, jer je danas prekosutra). Tek tamo se, pokazivaće D., iza onog malog kanala, završavala Dvojna monarhija. Završavala se Vojvodina, završavala se samostalnost, koju je centralna Srbija htela da im uskrati.
Belgrade is the hell on earth, reći će F., koja je iz Londona i već 30 godina živi u Pančevu.
(previd: Jelena Pržulj, Beograd 2019)
